Deset stvari koje možemo naučiti od svetog Franje Asiškog

1. Nije sve u novcu i bogatstvu.

2. Odijelo ne čini čovjeka.

3. Kad ti Bog nešto poruči, nemoj uvijek shvaćati doslovno. Čitaj između redaka i gledaj na duge staze.

4. Zavoli prirodu. U njoj odsijeva Božja ljepota (zanemari komarce).

5. Gledaj ono dobro u svakom biću. Čak i zločesti vuk može biti vjeran i odan.

6. Ne daj se ograničiti uskim ljudskim okvirima i granicama.

7. Ljudi druge vjere i političkog opredjeljenja mogu biti korisni sugovornici.

8. Znaj imati prijatelje koji će ti vjerovati i slijediti te cijeloga života.

9. Ne ljuti se ako netko iz tvoje ekipe postane omiljeniji i popularniji. Pogotovo ako se zove Ante.

10. Slijedi svoj put koji ti je Bog zacrtao. Možda povijest neće zapamtiti papu iz tvog vremena, a hoće tebe. A možda i neki papa uzme tvoje ime.

Mr. sc. Mladen Milić

Oblačenje novaka provincije Sv.Križa Bosne Srebrene

Redovničko oblačenje novaka provincije Sv.Križa Bosne Srebrene

U nedjelju, 13. srpnja za vrijeme svete mise održanoj u Gornjoj Dubici održao je svečano oblačenje frajevačkog habita za dvanaestoricu novaka provincije Bosne Srebrene, te je samim tim počela njihova godina novicijata, razdoblje upućivanja u redovnički život po pravilu sv. Franje.

Svetu misu i obred oblačenja predvodio je provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran uz koncelebraciju meštra postulanata fra Danijela Rajića, odgajatelja sjemeništaraca fra Josipa Mrnjavca, te meštra novaka fra Marka Ešegović.

Kandidati su na oltar donijeli svoje habite koje je provincijal blagoslovio, te su nakon svečano izrečenog „Evo me“ prvi puta obukli odjeću siromaštva,poniznosti i čistoće. U tome su im pomogli župnici župa iz kojih dolaze, ali i ostali prisutni fratri. Tim činom je započela njihova godina novicijata, te ulazak u franjevački red.

Na samom kraju misnog slavlja, provincijal je uputio riječi podrške novacima, njihovim roditeljima, te nas sve pozvao na molitvu za nova duhovna zvanja, ali i za sve svećenike, redovnike i redovnice koji su svoj život predali Kristu. Također je poručio novacima da se ne predaju kušnjama koje će dolaziti, da čvrsto ostanu uz Boga i da mu svaki dan zahvaljuju za ono što su dobili.

Nakon svete mise, župnik Gornje Dubice fra Velimir Bavrka uz pomoć okolnih župa i svojih župljana je organizirao zajendički ručak za sve prisutne.

U 15:00h novaci su se uputili sa novim meštrom u samostan na Gorici u Livnu, gdje će provesti svoju godinu kušnje, odnosno novicijat.

Antonio Topalović

Blažena Chiara Badano- Živjeti Evanđelje

Film o mladoj djevojci koja je svoj život, svoju bol i patnje predala Isusu u ruke. Za svoju bolest bi često rekla "Ako je Krist želi,želim je i ja"

Čuvaj svog Boga!

U današnjem, digitalnom vremenu, sve je prepušteno utjecaju drugih! Prepušteni smo medijima, političarima, lažnim znanstvenicima i „stručnjacima“, ali na samom kraju, kada sagledamo sve kao cjelinu, mi smo sami!

Bori se za dostojanstvo!

Čovječe, stvoren si na sliku Boga jedinoga, stvoren si da budeš svet! S dostojanstvom najvećeg kralja, i ljubavi Krista Spasitelja. Ali gubiš sve što si dobio! Gubiš onu nit što  te povezuje sa svetošću, a ta nit je nekada bila tako duga. Bog ju je stvorio kako bi ona obavijala naše cijelo tijelo, našu nutrinu, a ne samo naš mali djelić, ili čak ne i njega! Zapitaj se mali čovječe, gdje si? Zašto si se izgubio u igri života?

Odbijao si gledati na putokaz koji ti je Bog slao, sada si tako daleko. Vjeruješ da više ne postoji način vratiti se na onaj put za koji te On stvorio. Sve se čini tako daleko, nedostižno! Čak su pali i tvoji ideali zbog kojih si krenuo put grijeha, lažni bogovi su te izdali i ostavili samog! Sad si na dnu, tako prljav i pun grijeha! Više nisi svet mali čovječe!

Ali… pogledaj u Nebo, ono plače zajedno s tobom. Tvoj Bog te treba, On ne ostavlja ni najmanjeg od svojih! Njemu nije važan tvoj grijeh, Njemu si važan ti! Važna mu je bol koja je nastala grijehom! On te želi očistiti! Oprostit će sve tvoje grijehe,i bit ćeš ponovno čist! 

Antonio Topalović

Vraćam se svom Ocu...

Oče Nebeski, ovdje želim napisati ono što sam ja, što mislim! Daj mi snage da to učinim uz  Tvoju pomoć i Tebi na slavu! Da me čuvaš i pratiš tijekom moga života, kao i ovoga trenutka dok pišem ovo, potaknut Tobom!

Moj život je bio tako isprazan i bez jasnog cilja. Nisam osoba koja je u prošlosti svoj život predavala Tebi u ruke, bio sam previše kritičan, tražio sam objašnjenja i činjenice za ono što se dešavalo u mom životu, a nisam pružio priliku da mi pomogneš. Nisam išao na Svetu Misu, prezirao sam je! Mislio sam da je to samo gluma loših ljudi, da je to trenutak njihove „svetosti“, smatrao sam da se žele pokazati u boljem svjetlu, a ja sam tada bio samo nesretan i ogorčen!   To nije vodilo nigdje, postajao sam loša osoba, počeo sam raditi neke ružne stvari i misliti da mogu učiniti sve što želim,u tom trenutku mi nije trebao ni Bog, ni roditelji, bio sam dovoljan samo ja i moja „sretna“ maska na licu. Mnogi bi rekli da sam bio uzoran sin, ali oni nisu poznavali mene! Ustvari, ja sam bio najtužnija osoba na svijetu, izgubljen i sam! Nisam više vidio smisao moga života, moje zadaće na ovom svijetu!

Ali onda… shvatio sam da je netko uvijek bio iza mene, da je popravljao moje greške, opraštao moje grijehe i čuvao me! „Nikada  nisi sam“, dopirao je glas iz mene. To je bilo divno osjetiti. Nekada ostajemo bez riječi jer smo očarani osjećajem, ja to znam! Moj život se zaista brzo promijenio, krenuo sam na Svetu Misu, vidio sam smisao istih, i napokon sam osjećao sreću, onu istinsku! Priključio sam se bratstvu Frame, vidio sam da  tu ima različitih ljudi, onih s lošijom i boljom prošlosti, ali svi su sada tu, žive  u zajedništvu s Bogom. Moja duhovnost je rasla i rasla, postajao sam jača osoba, ona koja je napokon  imala sve!

Biti Božje dijete je prekrasno, ali onda su se dogodile stvari koje su me ponovno promijenile, bio sam sretan, ali osjećao sam i strah!  Prije par mjeseci sam shvatio da Bog želi nešto više od mene! Moja razmišljanja su većinu vremena okrenuta u tom smjeru. To je zaista čudan osjećaj za mene, i sretan sam, jako! Ali istovremeno i pun pitanja , ne mogu osjetiti da li je to zaista upućeno meni! Zašto je Bog izabrao baš mene? Nisam bio najbolja osoba, da li Bog zaista želi takve ljude? ...

 Mnoštvo je pitanja, a odgovori dolaze sporo, ali dolaze! I onaj trenutak kada dobijem odgovor na moje pitanje, shvatim da je Bog tu, uz mene, da će mi On dati pravu poruku i pravu stvar za moj život!

Zašto si me pogledao?

Bilo je proljeće mojega života. Vrludao sam sunčanim poljima, cvjetnim livadama. Ometao sam vrijednoga mrava, srdio marljivu pčelu. Sunce je prožimalo prirodu punu života, a pred mojim očima prolazio sam – ja. Ja – advokat, ja – liječnik, ja – kapetan... More, širine, svijet i... ja.

Ali jednoga dana prošao si Ti. Prošao a da mi nisi rekao ni riječi. Samo si me pogledao. Od toga časa sve se u meni promijenilo, razvezalo, uzburkalo... Ne, ne! Zašto baš ja? Zašto si pogledao baš mene? Pogledao, uznemirio, razbio moje sanje i... otišao.

I započela je borba sa samim sobom, s Tobom, s mislima, osjećajima, obitelji, svijetom... Malo iza toga si se vratio, ali ne više sam. S Tobom je bio siromah iz Asiza čija mi je pojava ulijevala strah u kosti. Oba ste me gledali mirno i šutljivo, bez riječi...

Šutljivo, ali zavodljivo. Bez riječi, a opet ste me zvali neizmjerno glasno. I, prelomilo se nešto u meni. Prosjalo je sunce u srcu, radost u duši. Tada sam rekao: „Da!“ I patnjama i strahu bio je kraj. Kada sam priopćio odluku da idem za Tobom, majka je vrisnula, otac zaplakao. Uhvatili su me brat i sestra da me zadrže. Mislili su jadni da su jači od Tvoga pogleda. A njemu se nisu mogli oteti ni Andrija, ni Petar, ni Ivan, ni Jakov. 

Tvoj pogled je rastavio bezbroj majki od voljene djece. Otrgao je i mene. I, hvala Ti do neba! Danas shvaćam što znači biti samo Tvoj!

Isus me ohrabruje...

Ja se bojim života, a on mi veli: budi hrabar!

Ja previše sumnjam, a on mi kaže: imaj povjerenja!

Ja tražim sigurnost, a on veli: Ja sam Put.

Ja se loše osjećam, a on veli: Smiri se!

Ja sam zabrinut, a on mi veli: oprosti!

Ja želim ostati sam, a on me poziva: dođi i slijedi me!

Ja želim živjeti, a on mi veli: žrtvuj svoj život!

Ja kujem planove, a on želi da ih napustim!

Ja želim da svi vide moja djela, a on mi veli: moli u skrovitosti!

Ja želim sve iskusiti, a on mi govori: vjeruj!

Ja želim naređivati, a on mi govori: slušaj!

Ja se želim sakriti, a on veli: pokaži svoju dobrotu!

Mogao sam izabrati drugoga učitelja, ali:

Kriste, Ti imaš

riječi života vječnoga!

Ne bojte se ...

Povijest utjelovljenja počinje riječima: »Ne boj se, Marijo!« Anđeo Gospodnji reći će Josipu: »Josipe, sine Davidov, ne boj se.« Pastirima će isto ponoviti: »Ne bojte se.« Tim riječima je od samog početka određena opća značajka Isusove prisutnosti među ljudima.

Bog nikad ne kasni u pomoć svojoj djeci. Čak i u slučajevima koji izgledaju beznadni, Bog uvijek stiže u pravi čas, makar možda na tajnovit i skrovit način. Puno povjerenje u Boga, i korištenje prikladnih ljudskih sredstava, daje kršćaninu osobitu snagu i posebnu vedrinu u nepogodnim okolnostima.

»Ako ga ti ne napustiš, On tebe neće.« A mi, recimo mu to sada u osobnoj molitvi ­– ne želimo te napustiti! Uz njega se dobivaju sve bitke, i one koje možda izgledaju izgubljene. »Možda nam se katkad učini da će sve pred našim očima propasti… ništa neće propasti, ‘jer ti si, Bože, zaklon moj’(Ps 43,2). Ako Bog stanuje u našoj duši, sve drugo je, ma koliko se činilo važnim, sporedno i prolazno, naprotiv, mi smo u Bogu postojani.« Ovo je lijek da iz svojih života odagnamo strahove, napetosti i strepnje. Sveti Pavao u Rimu hrabrio je prve kršćane koji su živjeli u teškoj sredini: »Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? […] Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? […] U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje.« Kršćanin je, po svome pozivu, čovjek predan Bogu, dakle njemu je predao sve što mu se može dogoditi.

Razlika između nas i onih koji ne poznaju Boga na posljetku je ova: oni se u nevolji žale i mrmljaju, a nas nevolje života ne udaljuju od krjeposti i istina vjere, budući da se one upravo u boli kušaju, jer znamo da su čak i vlasi na našoj glavi izbrojene. Budimo uvijek prožeti mirom. Ako doista tražimo Boga, sve će biti prilika za dobro.