Ne bojte se ...

Povijest utjelovljenja počinje riječima: »Ne boj se, Marijo!« Anđeo Gospodnji reći će Josipu: »Josipe, sine Davidov, ne boj se.« Pastirima će isto ponoviti: »Ne bojte se.« Tim riječima je od samog početka određena opća značajka Isusove prisutnosti među ljudima.

Bog nikad ne kasni u pomoć svojoj djeci. Čak i u slučajevima koji izgledaju beznadni, Bog uvijek stiže u pravi čas, makar možda na tajnovit i skrovit način. Puno povjerenje u Boga, i korištenje prikladnih ljudskih sredstava, daje kršćaninu osobitu snagu i posebnu vedrinu u nepogodnim okolnostima.

»Ako ga ti ne napustiš, On tebe neće.« A mi, recimo mu to sada u osobnoj molitvi ­– ne želimo te napustiti! Uz njega se dobivaju sve bitke, i one koje možda izgledaju izgubljene. »Možda nam se katkad učini da će sve pred našim očima propasti… ništa neće propasti, ‘jer ti si, Bože, zaklon moj’(Ps 43,2). Ako Bog stanuje u našoj duši, sve drugo je, ma koliko se činilo važnim, sporedno i prolazno, naprotiv, mi smo u Bogu postojani.« Ovo je lijek da iz svojih života odagnamo strahove, napetosti i strepnje. Sveti Pavao u Rimu hrabrio je prve kršćane koji su živjeli u teškoj sredini: »Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? […] Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? […] U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje.« Kršćanin je, po svome pozivu, čovjek predan Bogu, dakle njemu je predao sve što mu se može dogoditi.

Razlika između nas i onih koji ne poznaju Boga na posljetku je ova: oni se u nevolji žale i mrmljaju, a nas nevolje života ne udaljuju od krjeposti i istina vjere, budući da se one upravo u boli kušaju, jer znamo da su čak i vlasi na našoj glavi izbrojene. Budimo uvijek prožeti mirom. Ako doista tražimo Boga, sve će biti prilika za dobro.