Zašto si me pogledao?

Bilo je proljeće mojega života. Vrludao sam sunčanim poljima, cvjetnim livadama. Ometao sam vrijednoga mrava, srdio marljivu pčelu. Sunce je prožimalo prirodu punu života, a pred mojim očima prolazio sam – ja. Ja – advokat, ja – liječnik, ja – kapetan... More, širine, svijet i... ja.

Ali jednoga dana prošao si Ti. Prošao a da mi nisi rekao ni riječi. Samo si me pogledao. Od toga časa sve se u meni promijenilo, razvezalo, uzburkalo... Ne, ne! Zašto baš ja? Zašto si pogledao baš mene? Pogledao, uznemirio, razbio moje sanje i... otišao.

I započela je borba sa samim sobom, s Tobom, s mislima, osjećajima, obitelji, svijetom... Malo iza toga si se vratio, ali ne više sam. S Tobom je bio siromah iz Asiza čija mi je pojava ulijevala strah u kosti. Oba ste me gledali mirno i šutljivo, bez riječi...

Šutljivo, ali zavodljivo. Bez riječi, a opet ste me zvali neizmjerno glasno. I, prelomilo se nešto u meni. Prosjalo je sunce u srcu, radost u duši. Tada sam rekao: „Da!“ I patnjama i strahu bio je kraj. Kada sam priopćio odluku da idem za Tobom, majka je vrisnula, otac zaplakao. Uhvatili su me brat i sestra da me zadrže. Mislili su jadni da su jači od Tvoga pogleda. A njemu se nisu mogli oteti ni Andrija, ni Petar, ni Ivan, ni Jakov. 

Tvoj pogled je rastavio bezbroj majki od voljene djece. Otrgao je i mene. I, hvala Ti do neba! Danas shvaćam što znači biti samo Tvoj!