Blažena Chiara Badano- Živjeti Evanđelje

Film o mladoj djevojci koja je svoj život, svoju bol i patnje predala Isusu u ruke. Za svoju bolest bi često rekla "Ako je Krist želi,želim je i ja"

Vraćam se svom Ocu...

Oče Nebeski, ovdje želim napisati ono što sam ja, što mislim! Daj mi snage da to učinim uz  Tvoju pomoć i Tebi na slavu! Da me čuvaš i pratiš tijekom moga života, kao i ovoga trenutka dok pišem ovo, potaknut Tobom!

Moj život je bio tako isprazan i bez jasnog cilja. Nisam osoba koja je u prošlosti svoj život predavala Tebi u ruke, bio sam previše kritičan, tražio sam objašnjenja i činjenice za ono što se dešavalo u mom životu, a nisam pružio priliku da mi pomogneš. Nisam išao na Svetu Misu, prezirao sam je! Mislio sam da je to samo gluma loših ljudi, da je to trenutak njihove „svetosti“, smatrao sam da se žele pokazati u boljem svjetlu, a ja sam tada bio samo nesretan i ogorčen!   To nije vodilo nigdje, postajao sam loša osoba, počeo sam raditi neke ružne stvari i misliti da mogu učiniti sve što želim,u tom trenutku mi nije trebao ni Bog, ni roditelji, bio sam dovoljan samo ja i moja „sretna“ maska na licu. Mnogi bi rekli da sam bio uzoran sin, ali oni nisu poznavali mene! Ustvari, ja sam bio najtužnija osoba na svijetu, izgubljen i sam! Nisam više vidio smisao moga života, moje zadaće na ovom svijetu!

Ali onda… shvatio sam da je netko uvijek bio iza mene, da je popravljao moje greške, opraštao moje grijehe i čuvao me! „Nikada  nisi sam“, dopirao je glas iz mene. To je bilo divno osjetiti. Nekada ostajemo bez riječi jer smo očarani osjećajem, ja to znam! Moj život se zaista brzo promijenio, krenuo sam na Svetu Misu, vidio sam smisao istih, i napokon sam osjećao sreću, onu istinsku! Priključio sam se bratstvu Frame, vidio sam da  tu ima različitih ljudi, onih s lošijom i boljom prošlosti, ali svi su sada tu, žive  u zajedništvu s Bogom. Moja duhovnost je rasla i rasla, postajao sam jača osoba, ona koja je napokon  imala sve!

Biti Božje dijete je prekrasno, ali onda su se dogodile stvari koje su me ponovno promijenile, bio sam sretan, ali osjećao sam i strah!  Prije par mjeseci sam shvatio da Bog želi nešto više od mene! Moja razmišljanja su većinu vremena okrenuta u tom smjeru. To je zaista čudan osjećaj za mene, i sretan sam, jako! Ali istovremeno i pun pitanja , ne mogu osjetiti da li je to zaista upućeno meni! Zašto je Bog izabrao baš mene? Nisam bio najbolja osoba, da li Bog zaista želi takve ljude? ...

 Mnoštvo je pitanja, a odgovori dolaze sporo, ali dolaze! I onaj trenutak kada dobijem odgovor na moje pitanje, shvatim da je Bog tu, uz mene, da će mi On dati pravu poruku i pravu stvar za moj život!

Zašto si me pogledao?

Bilo je proljeće mojega života. Vrludao sam sunčanim poljima, cvjetnim livadama. Ometao sam vrijednoga mrava, srdio marljivu pčelu. Sunce je prožimalo prirodu punu života, a pred mojim očima prolazio sam – ja. Ja – advokat, ja – liječnik, ja – kapetan... More, širine, svijet i... ja.

Ali jednoga dana prošao si Ti. Prošao a da mi nisi rekao ni riječi. Samo si me pogledao. Od toga časa sve se u meni promijenilo, razvezalo, uzburkalo... Ne, ne! Zašto baš ja? Zašto si pogledao baš mene? Pogledao, uznemirio, razbio moje sanje i... otišao.

I započela je borba sa samim sobom, s Tobom, s mislima, osjećajima, obitelji, svijetom... Malo iza toga si se vratio, ali ne više sam. S Tobom je bio siromah iz Asiza čija mi je pojava ulijevala strah u kosti. Oba ste me gledali mirno i šutljivo, bez riječi...

Šutljivo, ali zavodljivo. Bez riječi, a opet ste me zvali neizmjerno glasno. I, prelomilo se nešto u meni. Prosjalo je sunce u srcu, radost u duši. Tada sam rekao: „Da!“ I patnjama i strahu bio je kraj. Kada sam priopćio odluku da idem za Tobom, majka je vrisnula, otac zaplakao. Uhvatili su me brat i sestra da me zadrže. Mislili su jadni da su jači od Tvoga pogleda. A njemu se nisu mogli oteti ni Andrija, ni Petar, ni Ivan, ni Jakov. 

Tvoj pogled je rastavio bezbroj majki od voljene djece. Otrgao je i mene. I, hvala Ti do neba! Danas shvaćam što znači biti samo Tvoj!

Stolica

U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem.
Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka.
Pokraj kreveta nalazila se stolica. Svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog posjeta.
Pretpostavljam da ste me očekivali – reče mu.
- Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik.
- Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad sam ušao primijetio sam praznu stolicu pokraj vašega kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.
- Ah, stolica – reče muškarac. Zatim nastavi:
- Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?
Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.
Bolesnik mu reče:
Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti.
Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve, kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva…
… međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho.
Jednom riječju, nisam znao kako moliti.
Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti.
Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče:
- Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće:
Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom.
Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao:
“Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”
Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.
- Pokušao sam jedanput, zatim drugi put i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan.
Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi… inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.
Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti.

Zatim se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.
Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.
Svećenik je upita:
- Je li umro smireno?
- Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne.
- Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu.
Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva.
Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro digao i približio stolici koja je bila kraj kreveta. Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolicu.
Što vi mislite o tome?
Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:
- O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti!

Guillermo Hernández 

Komad drveta

Neki je čovjek na zidu u blagovaonici držao obješen čudan predmet. Kad bi ga ljudi pitali kakav je to komad drveta, ispričao bi im sljedeći događaj.

“Djed me je jednom odveo u park. Bilo je hladno zimsko popodne. Djed je imao slabo srce. Išao je iza mene i teško disao. Kad smo došli do zaleđena jezerca, rekao sam: “Gle, zaleđeno je. Mogao bih se malo klizati!”
Djed je bio zabrinut, a kad sam ja krenuo u očaravajuću pustolovinu, doviknuo mi je : “Pazi, ne idi daleko!”

Prekasno. Led je pukao i ja sam vrišteći pao u vodu. Djed se u prvi čas skamenio, a onda je dohvatio komad suhe grane i pružio je prema meni. Čvrsto sam je uhvatio, a on me je svom snagom vukao iz vode. Tresao sam se od studeni i plakao. Brzo su me okupali i strpali u postelju. No za djeda je to bio prevelik napor. Te je noći dobio jak srčani napad i umro. Svi smo se kidali od tuge.

Sutradan sam otrčao na jezerce. Potražio sam i našao onaj komad suha drveta kojim je djed spasio moj i skončao vlastiti život. Sve dok budem živ, taj će komad drveta visjeti na zidu kao znak njegove ljubavi prema meni.

Zato kršćani u svojim kućama drže komad drveta u obliku križa.

Bruno Ferrero

Bog nikada nije u krivu

Kralj koji nije vjerovao u Božju dobrotu imao je roba koji bi u svim okolnostima uvijek rekao: ”Moj kralju, nemojte biti obeshrabreni, jer sve što Bog čini je savršeno. On ne čini pogreške!”

Jednog dana je otišao u lov i na putu je divlja životinja napala kralja. Njegov rob je uspio ubiti životinju, ali nije uspio sačuvati svoje veličanstvo da ne izgubi prst. Ljut i bez imalo iskazivanja zahvalnosti što je spašen, plemić upita: ”Je li Bog dobar? Ako je dobar, ja ne bih bio napadnut i ne bi izgubio prst.”

Rob mu odgovori: ”Moj kralju, unatoč svemu, ja vam samo mogu reći da je Bog dobar, i On zna zašto se to dogodilo. Što Bog čini je savršeno. On nikada nije u krivu!”

Bijesan zbog odgovora, kralj je naredio uhićenje svog roba.

Kasnije, kralj je otišao u lov, ali taj put sam. Uhvatili su ga divljaci koji su obavljali žrtvovanja ljudi.
Na oltaru i spremni da žrtvuju plemića, divljaci su otkrili da njihova žrtva nema jednog prsta. U skladu s njihovim običajima, samo cijela osoba sa svim svojim dijelovima može biti ponuđena bogovima. Kralj bez prsta se smatrao lošom žrtvom za njihove bogove. Stoga su oslobodili kralja.

Nakon povratka u palaču, kralj je naredio da oslobode roba. Primio ga je radosno i rekao: „Bog je uistinu bio dobar prema meni! Gotovo da su me ubili divlji ljudi, ali sreća, zbog jednog prsta koji nisam imao, bio sam oslobođen. Ali imam jedno pitanje: ako je Bog tako dobar, zašto je meni dopustio da tebe stavim u zatvor?“

Rob je odgovorio: „Moj kralju, da sam ja išao s tobom u lov, mene bi žrtvovali, jer ja nisam bez jednog prsta. Zapamti, sve što Bog čini savršeno je. On nikada nije u krivu. Dao ti je da me staviš u zatvor kako ne bih išao s tobom u lov.“

Često se žalimo o životu i negativnim stvarima koje nam se događaju, zaboravljajući da ništa nije slučajno i da sve ima svoju svrhu.
Svako jutro predaj svoj dan Bogu, nemoj biti u žurbi.
Pitaj Boga da nadahnjuje tvoje misli, vodi ono što radiš i ublažuje tvoje osjećaje. I nemoj biti uplašen. Bog nikada nije u krivu!

Nepoznati autor